Na početku moje priče o boravku u Japanu želim se predstaviti, moje ime je Vukica i diplomirani sam japanolog. Moja povezanost sa Japanom, japanskim jezikom je bila prosto neočekivana. Nisam ni sanjala da ću jednog dana posjetiti Japan. Često sam se pitala da li su te ljepote Japana iz priča i sa razglednica prave i istinite. Kako zapravo izgleda taj neobičan narod. Smatrala sam Japance drugačijim od nas, jednostavno, bili su mi neobični. Za mene je to izgledalo kao jedan veliki čarobni svijet.Zapravo odlazak u Japan je bila i prva posjeta inostranstvu. Možete da zamislite koliko je taj put uzbudljivo izgledao! Prvo malo dalje putovanje i još na drugi kraj planete. U jednom trenutku sam mislila da bi taj period od osam mjeseci možda bio suviše dugačak za mene , ali se ispostavilo da je to taman, da isprobate ono što ste naučili do tog trenutka, da malo poboljšate svoje znanje japanskog jezika, i generalno, da imate neki mali uzorak svakodnevnog života u Japanu. Mada kada malo bolje razmislim moglo je trajati još malo duže, ne bih se bunila. Nikada dosta Japana.:)
Nakon dugačkog puta do Japana, prvi preovlađujući utisak je bio potpuno drugačiji vazduh, neki poseban miris. Kansai centar u kom sam bila smještena se nalazi na samom jugu Osake, i udaljen je od aerodroma koji je inače izgrađen na vještačkom ostrvu samo deset minuta.
Kad smo stigli u centar, zapazila sam koliko je zgrada bila lijepa. Na recepciji nas je dočekala ljubaznost i toplina japanskog osoblja . Dobivši sve potrebne i precizne instrukcije spakovane u velikoj, žutoj papirnoj koverti, povukli smo se u svoje sobe. Sobe u koje su nas smjestili su bile jako male, ne bih znala reći koliko kvadrata. Soba je imala krevet, televizor (sa kablovskom), mali prozor -pošto je centar tik uz obalu mora, pa su mi se prozori tada učinili jako čudnim – uzani i visoki kao čovjek i mogu da se otvore do neke mjere, napravljeni od jakog stakla, zbog tajfuna koji su tamo česti. Pogled savršen. Malo kupatilo, takođe, koje ima sve što je potrebno, ali mi se pod učinio čudnim-bio je pod uglom i nekako kao da je pravljen od plastike, čudan osjećaj prilikom gaženja. Sve je nekako izgledalo minijaturno, ali je zato bilo jako praktično i veoma funkcionalno.
Prva slijedeća stvar je bila šetnja sa par kolega uličicama u blizini centra. Kako smo mogli koristiti bicikla, to nam je olakšalo naše kretanje i razgledanje. Prvi utisak na mene su ostavile stambene kuće Japanaca. Činjenica da sam znala kako je Japan prenaseljen, kako nemaju dovoljno prostora i kako koriste svaki centimetar zemljišta (u šta me je dodatno uvjerila i priča o aerodromu Kansai –aerodrom na vještačkom ostrvu), doprinjela je da moje iznenađenje bude tako veliko. Naime, umjesto u velikim odnosno visokim blokovima, kako sam ja to zamišljala, vidjela sam da Japanci uglavnom žive u malim, jednospratnim kućama. Svaka kuća ima minijaturni vrt, besprekorno čist i uredan. Uličice su priča za sebe – jako uske ulice.
Bilo je lijepo provozati se i vidjeti svo ono rastinje-neobične biljke, koga nema kod nas i uživati u prirodi. Tad sam i po prvi put posjetila lokalnu prodavnicu – kupila sam slatkiše. Njihovi slatkiši se često prave od, koliko god to čudno zvučalo, pasulja, i obično nisu suviše slatki . Od slatkiša koji su djelovali isti kao naši grisini, samo preliveni čokoladom, uzela sam “Pocky”. Sa prodavcima sam mogla uspostaviti komunikaciju ali na stidljivom, nesigurnom japanskom. Trebalo mi je par nedelja da se opustim i da počnem da koristim japanski.
Par dana nakon dolaska u Japan smo samostalno organizovali izlet u Osaku. Kansai centar je udaljen na 40 minuta vožnje vozom od centra Osake. Trasa počinje od prefekture Wakayama pa sve do Nambe koja je jedan od užih centara Osake. Osaka je moderan grad, koji se ne razlikuje od bilo kog drugog velikog grada u Japanu.
Velike poslovne zgrade, tržni centri, užurbani ljudi koji uglavnom gledaju svoja posla. Ponekad se susretnem sa pogledom ljudi kojima se na licu primeti izraz nekog čuđenja. Blijedoliki gaijin (stranac)!..,plave kovrdžave kose…odakle li dolazi… 🙂 Kako je vrijeme odmicalo navikla sam se na zagledanje japanaca i često zaustavljanje radi fotografisanja.
U Osaki smo probali Okonomiyaki –Osaka picu,
yakitori-pečenu piletinu u posebnom sosu od soje i takoyaki – male pečene kuglice od tijesta sa komadićima pipaka od hobotnice u njima. U Kansai centru sam probala hranu iz cijelog svijeta. Trebao mi je određeni period da se naviknem na japansku hranu, kako je riba jedina morska hrana koju jedem, a potom sam zavoljela, Udon, posebno naglašavam ramen, sushi…
Tokijo prijestonica zemlje dalekog istoka, grad o kojem, prije nego ga doživite možete samo sanjati. E pa za mene i jeste bio san! Grad velikih zgrada koje sa visine izgledaju kao lego kockice, koje su naređane na jednom prostoru. Jako su rijetke dvospratnice, a još rjeđe manje kuće, već sve pokušavaju da dotaknu nebo. Šetnja po Tokiju je za mene bila savršena, nema vremena za dosadu. Šoping u velikoj trgovinskoj četvrti Ginza, koja je prepuna raznih prodavnica, restorana visoke klase. Zatim Akihabara dio grada koji podsjeća na pijacu, ali iz naučno-fantastičnih filmova, jer se u njemu prodaju najnoviji tehnički uređaji svih vrsta.
Vrijeme Nove godine (ošogacu) smo proveli u Tokiju. Posjetili par hramova, među kojima je i najpoznatiji tokijski hram Meiđi, u kojima je 1. januara bilo hiljade ljudi, pravo praznično raspoloženje, hrana na štandovima, suveniri, amajlije…božanstveno. Drugog januara imali smo priliku organizovati se i prisustvovati važnom događaju gdje japanski car Akihito pozdravlja narod iz palate. Pojavio se sa cjelokupnom porodicom na posebnom, neprobojnim staklom zaštićenom balkonu, odakle je mahnuo zastavicom i kratko se obratio nama prisutnim.
Više puta posjete Kjotu, zasigurno moj favorit mogu reći, gdje se može osjetiti onaj živopisan Japan iz filmova.
Nezaobilazno je iskustvo tokom naših izleta i boravak u Ryokanu- tradicionalnom japanskom prenoćištu u kom se spava na jako udobnim tatamijima i futonima. Takođe uz Ryokan uživanje u čarima prirodnih izvora tople vode(onsen).
Posjeta Japanu, zaista ne bi bila kompletana bez vožnje brzim vozom-šinkasenom, brzine od 270- 300 km/h, i to nam je bila najbolja opcija za brzo i sigurno putovanje (Tokio- Kjoto-Osaka).
Na izlete smo išli na ostrvo Itsukushima koje se nalazi u okviru Setonaikai nacionalnog parka , a najčešće se prepoznaje po Itsukushima torii, kapiji koja se jako često može vidjeti na razglednicama. Tokom plime, kapija je do određenog nivoa u vodi, i taj prizor izgleda nestvarno . Ova kapija je dio kompleksa hramova posvećenih trima kćerima boginje Susano, i pripada Uneskovoj listi svetskog naslijeđa.
I obilazak još mnogo japanskih gradova kao što su Nara, Nagano, Nagoja, Onomiči, Hagi…toliko toga bih mogla pisati, ali nekom drugom prilikom više o ovim divnim, neobičnim mjestima.
Kako bi malo bolje upoznali svakodnevni japanski život iz ugla Japanaca imala sam prilike boraviti kod japanskih porodica. Jedna stvar koja mi je bila izuzetno interesantna je to koliko roditelji forsiraju djecu da od malih nogu uče i samo uče. Da bi ostvarili neke rezultate, i dobro se zaposlili, predškolska djeca većinu slobodnog vremena koriste za sticanje znanja, a broj časova provedenih u radu na znanju se, što ste stariji, sve više povećava. Osim toga, pravili smo jedni drugima specijalitete iz svojih zemalja, a djecu i ukućane sam naučila i poneku riječ crnogorskog jezika, upoznala sa crnogorskom kulturom.
Japanci žive nekim sasvim drugačijim životom i imaju drugačije viđenje stvarnosti od ostatka svijeta. U njihovim životima tradicija i kultura su čvrsto utemeljene i od njih se rijetko odstupa. Najobičnija šetnja (vožnja biciklom) kroz parkove i ulice posute laticama trešnjinog cvijeta svakako je veliko iskustvo.
Japan pruža sasvim drugi način uživanja u jednostavnim stvarima, gdje se ništa ne svodi na sjaj i glamur, već na duhovno uzdizanje, koje djelimično počinješ osjećati u takvom okruženju.Mogla bih još puno da pišem o ikebani, čajnoj ceremoniji, Kabuki I No pozorištu, karaoke barovima, onsenima, trešnjinom cvijetu i sumo rvanju itd. Zapravo bilo bi mi potrebno puno truda i talenta dočarati Japan koji je toliko daleko i toliko drugačiji od moje zemlje. Za svih osam mjeseci koje sam provela u Japanu, uspjela sam upoznati dosta Japana zapravo. Ispunila sam svoj san, i nadam se da ću se vratiti opet da dovršim priču koju sam započela.
Piše: Vukica Sekulić, dobitnica programa japanske međunarodne organizacije Japan Foundation, organizovanog u saradnji sa Ministarstvom vanjskih poslova Japana, a predviđen za mlade diplomate sa svih strana svijeta.