Haiku je trostih gde stihovi, približno, imaju redom 5, 7 i 5 slogova. To je neposredni izraz pjesnikova doživljaja, pri čemu nije učestvovalo razmišljanje, zaključivanje, poučavanje. Često sadrži riječ koja upućuje na godišnje doba u kojem je haiku nastao.
Skoro svaki od haikai stihova pjeva, hvali, miluje, grli prirodu. Drvo, cvijet, neki pejsaž, godišnje doba, ili kakvu pticu, kakvo brdo, put, vodu.
Svi koji su postali čuveni svojim haikaijima, bili su putnici, pješaci po polju i šumama, i proveli su život diveći se i noći i mjesecu, rascvjetanim trešnjama i jeseni na brijegu, živeći u sirotinji, po kolibama, često kao monasi, pustinjaci i skitnice.
Ljepota haiku je u njegovoj istinitosti, neposrednosti, i posebno u tome što je njime nešto možda već ranije poznato doživljeno na novi način – snažnije, dublje.
To nije aforizam, nije poslovica, nije minijatura.
Andrej Tarkovski je dao, u svojoj knjizi Vajanje u vremenu, lijepu definiciju ovog žanra:
Haiku poezija njeguje svoje slike na takav način da one ne znače ništa izvan njih samih, i istovremeno izražavaju toliko mnogo da nije moguće uhvatiti njihovo konačno značenje. Kako je tu jednostavno i tačno posmatran život. Kakva disciplina uma i plemenitost imaginacije. Stihovi su lijepi, jer je trenutak uhvaćen i zadržan, jedan, i tone u beskonačnost…
四五人に月落かっるおどり哉
Nago se mesec
nad četvoro-petoro
što još igraju.