Moje prvo zaljubljivanje u Japanu desilo se par sedmica po mom dolasku. Moči! Komadić jestivog raja. Prvi moči koji sam probala bio je sakura moči. Nisam imala pojma šta je to. Drugarica mi je samo tutnula u ruke tu ljepljivu smjesu zamotanu u list: Jedi naredila mi je, i ja sam jela. I ne bih nikada prestala da jedem, samo kad bi stomak dozvolio.
Moči je saltkiš koji se pravi od riže spremljene na pari koja se tradicionalno drvenim maljem udara dok ne postane gusta, ljepljiva pasta nazvana mochigome. Močigome se kasnije oblikuje, puni, preliva, posipa i peče kako bi dobila svoj konačni slatkišasti oblik. Najčešće se puni pastom od slatkog crvenog pasulja, i u zavisnosti od godišnjeg doba, dodaje se jagoda u sredinu zimi ili pasta od kestena u jesen. Moja omiljena verzija, gore pomenuti sakura moči je umotan u ukisjeljeni list japanske trešne.
Riža, pasulj i list?
Da i pored kačamaka kod Š.T. Hamze i čokoladne čokolade, sakura moči bi definitivno bio na jelovniku mog poslednjeg obroka.
Toliko neočekivanih tekstura i ukusa, list je slankast, kao suze, i dok zubi polako, uz zvuk pucanja prolaze kroz list, mekana riža usporava njihov put i nepca prekriva blago sladak ukus ujednačene teksture da bi na kraju zalogaj završavio zemljano slatkim pasuljem.
Ima i onih posutih kinakom. Kinako je brašno napravljeno od pržene soje koje ima ukus kao što sam zamišljala da miriše enterijer auta iz 40-ih ili šešir od tvida ili torba Širli Holms. Posebni užitak je močijem pokupiti kinako prah do poslednjeg zrna, a ako to ne uspije, uvijek se može polizati plastična kutijica, baš kao nekad metalni tanjiri u vrtiću.
Moči se može naći u svim prodavnicama, ali je najljepše poći u tradicionalnu japansku poslastičarnicu gdje su izloženi u staklenim vitrinama pojedinačno na drvenim tanjirićima. Najčešće u poslastičarnici radi baka koja će vam brižljivo upakovati moči i u slučaju da kao ja ne možete da izdržite, nego morate odmah da jedete, gledaće vas sa takvom toplinom da se dom neće činiti dalekim.
Oko Nove Godine sam imala priliku da se okušam u tradiciionalnom mochitsukiju. Mochitsuki okuplja porodice, komšije i zajednice kako bi zajedno pripremali mochi. Iznose se velike kamene posude u kojima se drvenim maljem udara riža dok ne postane konzistentna smjesa. Snagatori i snagatorke se smjenjuju dok jedna spretna osoba okreće smjesu i kvasi je vodom. Gotov moči se sluzi topao i zadovoljstvo uživanja u sopstvenom radu je neprocjenjiv. Tokom Nove Godine se služi topla moči supa koja se pravi tako sto se u tečni slatki pasulj stavljaju komadići močija. Predivan početak nove godine.
Kao i mnoge druge stvari i moči je podignut na umjetnički nivo, tako da se u vrhunskim poslastičarnicama mogu naći male skulpture u obliku cvijeta, lista ili simbola koji odgovara trenutnom godišnjem dobu. Moja najbolja prijateljica, ta ista koja mi je dala moj prvi moči me je za oproštajni poklon povela na radionicu oblikovanja močija. Pravile smo cvijet sakure (sakura – japanska trešnja). Bijelo predstavlja svjetlost, a rozo tamu, bijelo radost a rozo tugu, pa smo u odnosu na trenutnu emociju birale koja će boja biti dominantna. Svaki trenutak tog časa je bio ispunjen simbolikom i koreografijom. Svaki pokret doveden do savršenstva decenijama prenošenja tradicije, bez dovodjenja u pitanje. Prepuno poštovanja i razumijevanja. Na kraju časa smo svi imali tri slatkiša i svaki je bio različit. Svaka sakura je bila drugačija, nalik na svog tvorca ili tvorkinju. Sat vremena slaganja slojeva i pune koncentracije za trenutak uživanja. Obožavam moj poklon i ponekad začikavam drugaricu govoreći joj da smo prijateljice jer je podijelila moči sa mnom, sad me još i naučila kako da ga pravim. Svakom ko dodje prvi put u Japan kupim moči, pa ko voli nek zavoli.
Na žalost u Crnoj Gori se ne može napraviti, jer stvarno zahtjeva rog jednoroga i pero rajske ptice. Pa u kuvar upišite:
Moči, uputstvo za pripremu:
Poći u Japan.
Piše: Maša Elezović, bivša stipendistkinja Vlade Japana.
Preuzeto sa njenog bloga: https://zajapanjena.wordpress.com/
